• RSS
  • Facebook
  • Twitter
  • Linkedin

Twitter updates

No public Twitter messages.

Popular Posts

Jeftine avionske kar

Često me ljudi pitaju da ju pojasnim kako to ja ...

Prednosti i strahovi

Brojna poduzeća i obrtnici shvatili su kako je unosno ulagati ...

Kako od jedne kune s

Teska vremena mili narode, i svi nekako jedva sklopimo taj ...

Kako uštedjeti i mi

1. Kontrola Prvi savjet kojega se možete pridržavati je svakako imati ...

Zašto je Marija Lug

Do današnje objave u Politika Plus, Mariju Lugarić mediji su ...

Vukovar za mene ima posebno mjesto u srcu. Skriva se u onom dijelu gdje ne zaviriš često. Znate onaj dio, koji jako boli, e… tamo! Vukovaru,hvala ti što si toliko dugo izdržao…

Prije 4 godine moja zadaća je bila provesti intervju sa učenicima osmog razreda osnovne škole na temu “Moj grad – čime se ponosim, čega se sramim” Uglavnom bi u razgovoru s djecom dolazila do istih ili sličnih  zaključaka, dok nisam intevjuirala dječaka iz Vukovara. Tada 14estogodišnjak otkrio mi je sve ono čega se Vukovarci srame. Sve to je u proteklih nekoliko mjeseci isplivalo na površinu. Obzirom da još uvijek nije punoljetan, identitet neću otkrivati. Prenosim citate i njegove misli: “Vukovar se neće nikada vratiti na staru slavu. Na mladim generacijama (nama), ali i onima poslije nas je da ga ponovo izgradimo. Jer Mi smo budućnost Vukovara. Vukovar je ponovo oživio, ali kao što sam rekao, ne kao prije. Sramim se što Srbi moraju ići posebnim autobusom u školu. Njih 5-10 imaju cijeli autobus samo za sebe. Dok nas 40 idemo s gradskim autobusom koji dijelimo sa još 40 odraslih osoba.  Škola nam je još uvijek podijeljena žicom, na jedan ulaz ulazimo mi Hrvati, a na drugi oni. Tako je bilo od vrtića. Sramim se što u mome gradu imamo srpski i hrvatski vrtić, srpskog i hrvatskog doktora, srpsku i hrvatsku učiteljicu,  srpski i hrvatski kafić. Mi bi se htjeli družiti i družimo se, ali nam je sve određeno tako da budemo što više odvojeni.”

Ono što mi je otkrio ovaj dječak da se ponosi u svome gradu je:

Grad je koliko toliko obnovljen i može se prošetati kroz njega. Ponosim se i time što je ovaj grad Heroj. I što je najviše pretrpio u Domovinskom ratu ,ali je ostao na nogama. Ponosim se i time što su u njemu živjeli veliki ljudi i heroji. Vukovar ima Dunav, Vuku, prelijepo šetalište uz Dunav, vodotoranj,Vučedol, memorijalno groblje, Ovčaru itd. To su stvari koje bi svi ljudi koji dođu u Vukovar trebali vidjeti, naravno i još puno toga.Većina mojih vršnjaka i ja smo ponosni što živimo u Vukovaru.”

Jednom prilikom, za vrijeme dok sam radila na kolegiju Mediji i prava djeteta, impresioniralo me izlaganje studentice Vanje Nedić. Nikada neću zaboraviti s kojim je žarom iznijela problematiku i školsku realnost iz svoga grada. “Odlučite li se ikada prebaciti u neku od vukovarskih srednjih škola pripremite se na to da će vas pri upisu upitati u koju smjenu želite ići. Pri tome se ne misli na jutarnju ili popodnevnu smjenu, nego na hrvatsku ili srpsku (kako su popularno znane u narodu). U Vukovaru, kao i u ostatku Hrvatske, razredi se obilježavaju sa a,b,c. Ali postoje i razredi koji se obilježavaju sa 1,2,3. Ovu podjelu, koja je realnost Vukovara, mnogi ne znaju. Prvi su razredi za one koji se odluče slušati nastavu na hrvatskom, a drugi za one koji ju slušaju na srpskom jeziku. Rade po istom planu i programu, ali na različitim jezicima i pismima. Imaju odvojene učionice, profesore i ravnatelje. Profesori sjede na suprotnim stranama zbornice. Do prije 6 godina bili su odvojeni u dvije različite zgrade.  Iako danas svi idu zajedno u istu zgradu i dalje nisu potpuno spojeni. Razdvajanje na nacionalnoj osnovi ne ostaje samo u razredima. Ono je vidljivo i tijekom odmora, na hodnicima, pri izlasku/ulasku u školu, na autobusnim stanicama. Nikada ne postoji jedna velika grupa srednjoškolaca nego dvije manje. Veliki problem nastaje u vrijeme natjecanja, pogotovo sportskih jer tada trebaju djelovati kao ekipa, kao tim. Ali kako? Nikada prije zajedno nisu igrali, čak nisu ni trenirali zajedno ,a sada su osuđeni na suradnju. Ne moram ni reći da često gube. U rijetkim trenucima pobjede cijela škola tj. svi razredi, bez obzira na nacionalnost i podijeljenost slave zajedno.” Možda bi se češće trebalo puštati vukovarskim ekipama da pobjede?!  Vanja nam je objasnila da postoji mirovni kamp u kojemu sudjeluje 70-tak mladih mirovnih aktivista iz Vukovara, Tuzle, Srebrenice, Uskoplja i Sombora. “Cilj projekta je izgradnja mira, razumijevanja i tolerancije, te uspostava dijaloga i povezivanje mladih iz ratom zahvaćenih područja. Sudionici kampa, kroz niz radionica, pokušavaju se prenijeti iskustva koja su stekli na tim poljima”

Pitala sam i odraslog Vukovarca isto pitanje: Čime se ponosiš, čega se sramiš u svome gradu?

“Ponosim se čašću grada i čašću i hrabrošću ljudi koji su dali život za slobodu i dobrobit Hrvatske,a sramim se vrha zemlje,zakona i postupaka koji poništavaju te vrijednosti tako da nam se mrtvi za koje znamo i za koje ne znamo gdje su pokopani vrte u zemlji, i postupaka na silu prema nama živima kojima nam se želi slomiti ponos i čast,kao i prisilni zaborav na ono sto nam je učinjeno,na najnizi mogući način. Smeta rasprodaja osjećaja,politička samovolja i oduzimanje radničkih prava,kao i medijska blokada vlasti koja je počela prije pada Vukovara i traje dan-danas, tako da ostatak Hrvatske ne zna sto se dešava u ovom gradu jer je politička volja ta da se to ne zna. Hvala svima koji dođu u ovaj grad iz pijeteta i sjećaju ga se svaki dan u godini,a sramota onima koji se ovih datuma sjete samo jednom u godini,radi protokola. Za Hrvatsku treba biti najvažniji Hrvat i prava hrvatskog čovjeka,dok manjine trebaju biti puno manje zastupljene,nego kako se to sada čini sustavno kod nas – upravo obrnuto.”

Danas je vrlo tužan dan za Vukovar, a posebno Vukovarce . Smatram da nitko, tko se jednom godišnje pojavi u njihovom gradu kako bi zapalio svijeću i ostavio vijence, ne može i ne smije unositi nemir u taj grad. Kako je Siniša Glavašević rekao: “Grad to ste vi”

Upravo tako, grad nismo mi, grad su oni koji žive Vukovar, dišu Vukovar, oni koji ljubav prema Vukovaru pokazuju življenjem u njemu. Oni koji su budućnost Vukovara. Vukovar je ljubav. Čista ljubav koju treba unositi u svaki dan kako bi ga preživio.

Kada se sjetim i razmišljam o tim strašnim danima, uvijek se sjetim jedne rečenice koju je moja majka neprestano ponavljala dok smo boravili u podrumu: “E da sam ptica, da sam ptica samo na jedan sat, samo da odem i vidim Vukovar” Grad je i prije rata bio posebno mjesto. Baš na Vukovaru se sve slomilo jer je bio i ostao prekrasan, “mali Beč” kako su ga zvali. Nije ni čudo što je preživio tisuće krivih poteza, jer to se uvijek događa najsnažnijima. Vukovaru,hvala ti što si toliko dugo izdržao… Vukovarci, hvala Vam što preživljavate vukovarsku sadašnjost i sve ružno što se na vaš grad pokušava navući. Oprostite onima koji nisu danas dostojni da govore u Vaše ime. Makar vi ste oni koji su se naučili praštati i živjeti. Sigurna sam da će Vukovar opet izrasti u veliki grad koji će sjajiti snažnijim svjetlom od svjetla svijeća.

Jeste li znali?

Odgoj i obrazovanje pripadnika nacionalnih manjina provodi se na temelju tri modela organiziranja i provođenja nastave, i to:

Model A po kojemu se cjelokupna nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine, uz obvezno učenje hrvatskog jezika u istom broju sati u kojem se uči jezik manjine. Učenici imaju pravo i obvezu učiti dodatne sadržaje važne za manjinsku zajednicu. Ovaj se model nastave provodi u posebnoj ustanovi, ali ga je moguće provoditi u ustanovama s nastavom na hrvatskom jeziku u posebnim odjelima s nastavom na jeziku i pismu manjine.

Model B po kojemu se nastava izvodi dvojezično. Prirodna se grupa predmeta uči na hrvatskome jeziku, a društvena grupa predmeta na jeziku nacionalne manjine. Nastava se provodi u ustanovi s nastavom na hrvatskome jeziku, ali u posebnim odjelima.

Model C, koji je namijenjen i stvoren samo za Vukovar,  po kojemu se nastava izvodi na hrvatskome jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati namijenjenih učenju (njegovanju) jezika i kulture nacionalne manjine. Dodatna satnica u trajanju od pet školskih sati tjedno obuhvaća učenje jezika i književnosti nacionalne manjine, geografije, povijesti, glazbene i likovne umjetnosti.

Odluku je donijela Vlada Republike Hrvatske ne tako davno 4.lipnja 2009. godine

Meni ovaj zaseban model miriši na legalnu segregaciju. Po čemu bi se srpska manjina trebala razlikovati od albanske, mađarske, češke, talijanske, makedonske ili slovenske?

 

Be Sociable, Share!

    One Response so far.

    1. Bruno_AFK napisao:

      Vukovarčani osim ponosa trebaju razmišljati i na svoju djecu, da ne žive u podjelama koje su ih “odrasli” napravili. Da žive u ljubavi i za ljubav, jer ako to ne naprave što prije još jedna generacija netolerancije bude bila odgojena.