• RSS
  • Facebook
  • Twitter
  • Linkedin

Twitter updates

No public Twitter messages.

Popular Posts

Jeftine avionske kar

Često me ljudi pitaju da ju pojasnim kako to ja ...

Prednosti i strahovi

Brojna poduzeća i obrtnici shvatili su kako je unosno ulagati ...

Kako od jedne kune s

Teska vremena mili narode, i svi nekako jedva sklopimo taj ...

Kako uštedjeti i mi

1. Kontrola Prvi savjet kojega se možete pridržavati je svakako imati ...

Zašto je Marija Lug

Do današnje objave u Politika Plus, Mariju Lugarić mediji su ...

Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru i tjedan misija u Sao Paolu koji mu je prethodio ostavio je vječan trag na meni i mladima iz Hrvatske koji su ga posjetili. Ovo je tekst u kojemu sam prenijela svježe dojmove po povratku iz Brazila.

Ljubav, radost i gostoprimstvo koje nam je Brazil pružio ne može se izmjeriti. Možemo ga jedino pamtiti okom i srcem. Misija Svjetskog dana mladih je bila okupiti sve zastave svijeta na jednome mjestu kako bi svoja misionarska iskustva ponijeli u svoje domove. Mladi ljudi prezentiraju ljepotu i radost življenja. Putovanjima ostvaruju nove veze i kontakte kojima prelaze sve granice.

Po dolasku u Sao Paolo dočekali su nas naši domaćini iz Villa Albertina. U prvi mah stvorila sam krivu sliku, jer ipak vila na hrvatskom jeziku ima sasvim drugačije značenje od onoga što nas je na licu mjesta dočekalo. U Sao Paolu se dijelovi grada nazivaju „vilama“, a naša je podrazumijevala smještaj u župi čiji župljani žive uglavnom u faveli. Brzo smo otklonili misli sa toga, jer su nas obasipali zagrljajima i poljupcima. U jednom trenu prilazili su mi, grlili me i ljubili sa svih strana. Teško je bilo pamtiti i lica, a nemoguće upamtiti imena. Pružali smo ruke, tipično našoj kulturi nastojeći se upoznati i predstaviti, no u Brazilu ne poznaju takve manire, te su sklanjali naše ruke i grlili nas kako bi osjetili toplinu kojom nam žele iskazati dobrodošlicu. I zbilja, osjetili smo ju.

Izrazi licu ljudi govorili su puno više od verbalne komunikacije. Jezična barijera nije u ovom slučaju bila problem, oni su pričali portugalski, a mi hrvatski, i sve smo se razumjeli. Molili smo se i imali čitanja na portugalskom, zatim na hrvatskom. Kroz nekoliko dana djeca iz favela su naučila nešto hrvatskog, a mi smo naučili dovoljno portugalskog da se možemo snaći. Obostrano nam je bilo jasno da nam je svima jako stalo. Domaćini u Sao Paolu su priznali da su bili u velikom strahu kada su čuli da će ugostiti Hrvate, iz razloga što o Hrvatskoj nisu znali baš ništa. Pronašli su našu zastavu na internetu, te ju drvenim bojicama nacrtali i obojili, kao znak dobrodošlice. Bili su počašćeni što smo pristali doći u uvjete koji nam oni mogu ponuditi. Smještaj u kojemu smo noćili je prihvatilište za beskućnike, no bio je oslobođen za naš dolazak.

Sigurnost u Brazilu

Sigurnost je ondje strani pojam,svako kretanje u ovome dijelu Brazila je svojevrsni rizik,a trgovina ljudima nije rijetkost. Naša sigurnost nije bila upitna niti u jednoj sekundi. Pratili bi nas na spavanje, i zaključavali pod tri ključa, a ujutro dolazili do kreveta buditi nas. Posebno se zaštićeno osjećaš kada te devetogodišnje dijete prilikom prelaska ceste prihvati za ruku, kako bi bio siguran. Paradoksalno je da sam obišla cijeli svijet, a nigdje se nisam osjećala sigurnije. Trudili su se i uspjeli izbaciti iz naših misli, sve stereotipe koji se šire svijetom o Brazilu kao nesigurnoj i opasnoj zemlji, svojom toplinom uvjerili su nas u drugačije. Posebno gostoprimstvo osjetili smo tamo gdje smo to najmanje očekivali – u favelama. Došao je dan kada su nas djeca i mladi iz favela poželjeli provesti kroz svoj „kvart“. Kada smo saslušali sve mjere opreza koje smo trebali čuti gotovo da smo odustali od te misije, no na kraju smo se formirali u jednu kolonu i krenuli. Na čelu kolone bila je Elza, domaćica koja vodi prihvatilište za beskućnike i koju svi ljudi koji žive u favelama uglavnom poznaju, potom svećenik, djeca, zatim Hrvati, i na kraju opet djeca. S lijeva i desna stajali su nam odrasli muškarci. Prvotno se osjećaš kao da ideš u rat, ali rat za mir. Pjevali smo kako bi najavili naš dolazak i prolazili favelom.

Život u favelama je vrlo težak, životni prostori su improvizirani i sastavljeni od otpada sa gradilišta. Uglavnom nemaju prozora i vrata, tako da je sve otvorenog tipa, i možemo jasno vidjeti u svakoj kući što se nalazi. Rečeno nam je da previše ne zagledamo i fotografiramo, kako ne bi izazvali srdžbu. No, kada smo došli u kapelice u sklopu favela, dočekala nas je radost, pjesma i kolači. Hrana koju su nam Brazilci služili je sastavljena od široke lepeze mesa, priloga, povrća i voća. Bez obzira što je kod njih u ovome trenutku kalendarski zima, imali smo svakoga dana serviran svježi mango, papaje, marakuje i netom ubrane banane. Vjerujem da smo svi dobili koju kilu za vrijeme boravka jer smo neke dane objedovali i do šest puta. Druženje sa ovim divnim ljudima zauvijek je ostavilo traga na svima nama. Posebno emotivno bilo je rastati se. U trenucima kada smo morali napustiti naš dom u Sao Paolu, prišla mi je djevojčica Isa i u znak zahvalnosti otkinula sa sebe gumb i poklonila ga meni. Takvu velikodušnost još nisam imala priliku doživjeti, no potakla me da prestanem vagati kome i kada ću nešto poželjeti pokloniti.

 

Više o susretu u Rio de Janeiru

Kada si na istom mjestu sa još 3 milijuna ljudi, i razmišljaš o misiji zbog koje ste svi ovoga trena ispod istog neba, prolaze te trnci. U Brazilu sam shvatila da je klečanje najbolji način sabiranja svih misli. Kuda god pogledao zastave su zemalja koje su od tvoga doma udaljene do deset tisuća kilometara, a ovu noć ste zajedno tu s istim ciljem. Gledajući na masu oko sebe, osjećala sam se kao jedan klas u polju žita. Pod tim velikim nebom, miljama daleko od svoga doma, dok su te u trenutku prigrlili svi narodi svijeta, teško je ostati ravnodušan. Više nisam dio male grupe, ovo oko mene je nešto strašno veliko, živuće i snažno. To je naša zajednička ljubav i vjera, koja bi mogla pobijediti sve. Brazilski glumac Tony Ramos je rekao: ” Ljubav je jedini osjećaj koji može pobijediti svo zlo na ovom svijetu. Ovo je revolucija ljubavi. Voljeti je naša pobjeda, naš neuspjeh je ne voljeti. Mladi, vi koji ste okupljeni ovdje, idite i širite Božju riječ.” Papa Franjo na misi otvorenja rekao je: „Jedini način da jedna osoba, jedna obitelj, jedno društvo rastu, da se jedno selo unaprijedi, jest kultura susreta, kultura u kojem svi mogu doprinijeti nečim dobrim i u kojem svi mogu primiti nešto dobro.“ Svjetski dan mladih susret je iz ljubavi i tolerancije. Susret u kojemu smo nadišli svoju sebičnost i postali osobni svjedoci evangelizacije, ili kako bi Papa Franjo rekao:“ znači sagnuti se i prati noge našoj braći, kao što je Isus činio.” Mladi ljudi iz dvjesto zemalja svijeta sa susreta nose poruke mira, zajedništva, razumijevanja i tolerancije. Susret nam je pružio prostor i vrijeme da se otvorimo prema mladima iz svoje zemlje, iz Brazila i mladima iz ostalih zemalja svijeta. Družili smo se najviše sa Brazilcima, ali upoznali smo mnogo mladih ljudi iz Argentine, Paname, Kanade, Švedske, Poljske, Čilea i drugih. Kako bi na tome mjestu provodeći zajedničke trenutke razmijenili misli,nezadovoljstva, razočaranja i učinili zajedničkim snagama nešto što će poboljšati svijet.

Be Sociable, Share!