• RSS
  • Facebook
  • Twitter
  • Linkedin

Twitter updates

No public Twitter messages.

Popular Posts

Jeftine avionske kar

Često me ljudi pitaju da ju pojasnim kako to ja ...

Prednosti i strahovi

Brojna poduzeća i obrtnici shvatili su kako je unosno ulagati ...

Kako od jedne kune s

Teska vremena mili narode, i svi nekako jedva sklopimo taj ...

Kako uštedjeti i mi

1. Kontrola Prvi savjet kojega se možete pridržavati je svakako imati ...

Zašto je Marija Lug

Do današnje objave u Politika Plus, Mariju Lugarić mediji su ...

U prosvjedima diljem BiH ovog petka (7.2.) 156 osoba je ozlijeđeno, od čega je 90 policajaca. Zapaljene su zgrade Predsjedništva BiH, zgrada vlada čitavog niza kantona i općina Zenica i Tuzla. Ali što će biti dalje? Može li BiH opstati kao država. Prije nekoliko godina na ovu temu sam danima debatirala sa kolegicom s faksa Kristinom Rubić. Neke su teze u nastavku potkrijepljene činjenicama iz knjiga koje smo smo tijekom studiranja imale priliku pročitati. Zastupale smo tezu da Bosna i Hercegovina kao višenacionalna država ne može opstati u prvom redu zbog toga što nije nastala kao težnja za osamostaljenjem naroda koji žive na njenom teritoriju već kao trenutno najbolje rješenje za posljeratno stanje Bosne i Hercegovine po mišljenju svjetskih lidera. Osim toga, rane koje su nastale ratom koji su međusobno vodila tri naroda, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, nisu još dovoljno zacijelile da bi se mogao ostvariti miran suživot. One doduše nisu uzrok današnjih prosvjeda, ali mogu eskalirati ka međunacionalnim sukobima, obzirom da trenutno prosvjeduje većinom Bošnjačko stanovništvo.

Bosna i Hercegovina višenacionalna je država koja ne može još dugo zadržati postojeće uređenje zbog nagomilanih problema i ponovnog javljanja trzavica među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima. Trenutno su ove tri nacije ujedinjene jedino u siromaštvu. Smatram da država kao BiH ne može ostati cjelovita zbog toga što je nastala sporazumom međunarodne zajednice, a ne kao rezultat želje triju naroda koji žive u umjetno oformljenoj zajednici. Da bi se pokazala opravdanost ovog zaključka prvo bi definirala pojmove koji se nužno moraju razumijeti i razlučivati da bi lakše pratila problematika opstanka BiH

O narodu i naciji

Narod se po Lerotiću može odrediti kao skup državljana (demos),a objašnjava se kao skup građana pojedinaca koji su priznati članovi države sa svim pravima koji proizlaze iz pripadnosti državi, bez obzira na socijalni status, srodstvo, obrazovanje ili vjeru i uvjerenje. „Struktura modernog naroda je pluralistička te se bori protiv ideologijskih, političkih i ekonomskih monopola da očuva i legitimira pluralitet u njegovu razvitku.“ (Lerotić, 1985:23) Ukoliko se teorija opstanka Bosne i Hercegovine temelji na ovom gledištu, ona i nije neostvariva, dapače, poželjna je, no mora se uzeti u obzir da ovo ipak nije jedina definicija. Narod se, nastavlja dalje isti autor, može odrediti i kao puk (plebs) što označava socijalnu kategoriju i odvaja prosti narod od obrazovanih gospodara. No, za moje razmatranje bitnije je ono treće određenje, narod kao etnos. Lerotić navodi da riječ narod u smislu etnosa znači zajednicu ujedinjenu zajedničkim podrijetlom ili čak označava proširenu porodicu. To su, dakle zajednice koje obitavaju na istom prostoru sa zajedničkim povijesnim i kulturološkim nasljeđem. „Narod je onaj aspekt nekog društva, po kojemu se on očituje i živi kao zajednica, dakle narod, kao načelo, dodijeljuje društvu individualitet, zasebnost i posebnu egzistenciju.“ (Lerotić, 1985:38) Iz ovakvih razmišljanja o pojmu naroda, proizlazi da tri naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koja žive na području Bosne i Hercegovine, imaju neosporivo pravo na zasebnu egzistenciju. Dobro je odrediti i pojam etniciteta što je „onaj aspekt narodnog života koji svakom svojstvu strukture, jeziku, prostoru, vjeri, kulturi, običajima, privredi, obrazovanju itd.daje jedinstvenost i neponovljivost, dakle ono što jedan narod u svojoj posebnosti posjeduje i razvija.“ (Lerotić, 1985:40)

Što bi onda bila nacija? „Nacije se shvaćaju kao realni entiteti, kao zajednice, kao supstancijalni, trajni kolektivi. Uzima se zdravo za gotovo da one postoje, iako je sporno kako to one postoje, i kako su uopće i nastale.“ (Brubaker, 1996 : 13) Lerotić pokušava objasniti razliku između naroda i nacije, koja je poprilično nejasna. „Nacija izranja kao zajednica koja nosi, za razliku od naroda, ideju zajednice kao vrijednost.“ (Lerotić, 1985 : 50) Nacija je, prema njemu, moderno načelo jedinstva i cjelovitosti koje integrira rasute elemente koje je narod kroz povijest izgubio. Tako se, u BiH, Bošnjaci pokušavaju odupirati potiskivanju islama i muslimanske kulture, Hrvati se trude ostati vjerni zapadnim demokratskim vrijednostima i katoličkom svijetu, dok Srbi daju sve od sebe da učvrste svoj položaj lidera u zemlji i zadržaju pravoslavlje. U posljednje vrijeme upotrebljava se pojam nacionalizma u negativnoj konotaciji, iako on, sam po sebi i ne znači nužno rat, zlo, ksenofobiju i slične nepoželjne odrednice međuljudskih odnosa. A najopćenitije, nacionalizam se opisuje kao pogled na zbilju kroz oči svoje nacije.

Pripisivanje svih ovih društvenih odrednica pojedincu je neizbježno. Kojem narodu i kojoj državi pripadamo bilježi nam se u svim službenim dokumentima već od rođenja. Bez obzira jesmo li nacionalisti ili ne, smatram da nije potrebno odbaciti u potpunosti sve nacionalno. Po meni nacionalno određenje, ili samoodređenje, ne stoji nužno nasuprot multikulturalnosti i procesu globalizacije. Dapače, ono nacionalno u svakom pojedincu trebalo bi svjetsku kulturu i samo postojanje učiniti bogatijim. No što se može dogoditi kada se umjetno stvori ozračje demokracije i međuetničkog toleriranja neposredno nakon teškog razdoblja rata, svjedoči upravo situacija u Bosni i Hercegovini.

Nakon burnih ratnih ranih devedesetih, krajem 1995. potpisan je Daytonski sporazum između tri zaraćene strane Bosne i Hercegovine, Srba, Hrvata i Bošnjaka.Tim sporazumom Međunarodna zajednica je na području BiH uspostavila mir te ustrojila unutarnje uređenje države podijelivši ju na dva dijela, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. I tu već nastaju problemi.

Prvi je što od početka nije stvorena jedna država već dvije, pogotovo otkada Republika Srpska sve više postaje država u državi. Drugi problem je što se stvorila podjela na dva entiteta, a postoje tri naroda. Time se želi Hrvate staviti u položaj nacionalne manjine u BiH, a ne na njega gledati kao na treći ravnopravni konstruktivni narod.

Bosna i Hercegovina nije održiva jer nije jedinstvena, i to iz barem tri razloga.

  • Prvi je određenje države. Dejan Jović smatra da mora postojati jedan narod, demos, čija bi država zapravo bila. A BiH ima tri naroda. Važno bi bilo i da se svi stanovnici izjašnjavaju kao Bosanci, ili da se pronađe neki drugi zajednički naziv, poput stanovnika SAD-a, koji se svi izjašnjavaju kao Amerikanci. No, koji bi se od ova tri naroda odrekao svoga indentiteta?
  • Kao drugi problem smatram odvojenost i dupliciranje svih ustanova kulturnog, obrazovnog pa i političkog karaktera. Možda to podijeljeno stanje danas najbolje oslikava grad Mostar, potpuno podijeljeni grad. Tamo, kao pripadnik određenog naroda, točno znate kuda se kretati i gdje možete zaći. Postoje odvojena kazališta, škole, kafići i klubovi. I dalje nisu rijetki znakovi ksenofobije i međusobne netrpeljivosti.
  • Za treći problem sam ostavila nepostojanje jednog jakog, jedinstvenog vođe. Dobar je primjer Tito koji je okupljao i držao Jugoslaviju, koja se ubrzo nakon njegove smrti raspala. Za sada je na čelu BiH Predsjedništvo od tri člana, Bošnjaka, Srbina i Hrvata. Ulogu velikog vođe na ovom području preuzela je međunarodna zajednica. No može li ona uopće biti dostojna zamjena s obzirom da njena vladavina nije potekla iz volje naroda?

I tu dolazimo do glavnog problema i mog glavnog argumenta koji ide u prilog da BiH ne može opstati. Naime, Bosna i Hercegovina je tvorevina nastala na temelju volje međunarodnih političkih aktera. Njihovo uplitanje u rat je, doduše, dobar potez jer tko zna kako bi se situacija dalje razvijala da nije bilo njihove intervencije. No stanovnike Bosne i Hercegovine se ništa nije pitalo. Država u kojoj žive nije nastala njihovom željom. Koliko su se 1995.godine oni slagali sa donešenim odlukama više nikad nećemo znati, no vrijeme je da ih se pita i da im se omogući razvoj države po njihovoj želji, a ne da ih se konstantno guši vanjskim pritiscima. Međunarodna zajednica zasigurno zbog svojih političkih interesa održava BiH na aparatima. Radovan Vukadinović tvrdi da se neprestanice obnavlja stara varijanta koja je bila popularna u američkim krugovima odmah poslje rata, a to je ona tzv. sendviča . Po toj varijanti, Hrvati i Srbi u BiH bi trebali štititi ostatak Europe od fundamentalizma, držeči muslimane u „sendviču“.

Čini se da po pitanju BiH međunarodna zajednica zaboravlja na demokraciju i na temeljna prava čovjeka i građanina. „Bosansko-hercegovačka demokracija ne samo da nije razvijena u ovih desetak godina, ona je suspendirana u legalnom i institucionalnom smislu. Iznad volje naroda postavljen je međunarodni arbitar , Visoki predstavnik, koji ima ovlasti poništiti

demokratski izraženu volju naroda onda kad drži da bi se time ugrozila stabilnost države ili prava grupa i/ili pojedinaca u njoj. Bosna i Hercegovina je tako očuvana i stabilizirana, ali nije demokratski legitimirana.“ (Jović, 2003 : 2) Istina je da je nad državnošću BiH nadvijeno nadnacionalo pravo i pravila, no kakav to utisak ostavlja? „Dvije vlasti u jednoj državi, od kojih je domaća ovlaštena odlučivati samo o onom s čime se strana vlast slaže i o čemu domaća politika može postići konsenzus, dok je strana vlast nedodirljivi nositelj suverenog prava na konačno odlučivanje o svemu, uključujući sudstvo i sudovanje, nije sretno rješenje.“ (Žepić u Tuđman, 2005:240)

Na području Bosne i Hercegovine spajaju se tri naroda, tri kulture, tri religije. Njihove razlike su trajni, duboko ukorijenjeni problemi. Stvar dodatno otežavaju ratne posljedice, neslaganje oko pitanja ratnih zločina te još uvijek svježe rane ljudi. Međunarodna zajednica ne smije prisiljavati nikoga da dijeli suživot ukoliko nije prošlo dovoljno vremena da si oproste i zaborave na svu nepravdu koju su si međusobno nanijeli. Da bi se postigao nenasilni raspad, koji je po meni jedina realna varijanta, naravno, ukoliko to državljani BiH žele, bitno je da međunarodna zajednica prihvati njihovu odluku, bez obzira kakva ona bila. Smatram da je zbog svih navedenih argumenata BiH neodrživa u ovom oblliku u kojem je.

Rado bi se osvrnula na pojedine trenutke u povijesti koji su barem dijelom slični sadašnjoj situaciji u BiH, a iz koji možda možemo izvući pokoju korisnu pouku. Neću zadirati preduboko u prošlost, iako bi se mogla povući paralela i sa Rimskim Carstvom i njegovim raspadom. Radije bi se osvrnula na Austro-Ugarsku. Ta višenacionalna europska država osnovana je 1867., raspala se 1918. godine. Ova ustavna monarhija uređena je tzv. realnom unijom u kojem su Austrija i Mađarska jednakopravne države, sa zajedničkim vanjskim poslovima, vanjskom trgovinom i vojskom. Povezivali su ih i Habsburgovci, dinastija koja je bila na čelu tog velikog imperija, ili točnje, car Franjo Josip I. Ivo Goldstein kritizira način na koji su se razvijali međunacionalni odnosi u Austro-Ugarskoj, opravdavajući nezadovoljstvo ostalih, naroda poput Talijana, Hrvata, Poljaka, Rumunja, Slovaka, Čeha i drugih. Konstatira da, umjesto da je Austro-Ugarska postala model koji prihvaća druge skupine kao ravnopravne, poslužila je za isticanje privilegiranog položaja Nijemaca i Mađara. Zašto su Habsburgovci neprestano podcijenjivali moć nacionalnih pokreta te su do zadnjeg trenutka pokušali održati zajednicu, unatoč činjenici da su se u susjedstvu formirale nacionalne države Talijana i Njemaca? Nije li neravnopravnost dovela do odvajanja i stvaranja Čehoslovačke, Poljske, Banatske Republike i Države SHS. Ne zatvara li danas Međunarodna zajednica oči pred težnjama triju nezadovoljnih naroda u BiH? Ne podcjenuje li se i danas jačanje nacionalnih ideja u BiH koji, ustvari nikada nisu ni oslabile, samo su silom zataškivane, i to, kako vrijeme ide, neuspješno.

Usporedba s Austro-Ugarskom

Raspadom Austro-Ugarske nastaje jedan novi višenacionalni imperij, prvotno pod nazivom SHS, zatim Kraljevina Jugoslavija pa Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Bio je to još jedan neuspjeli spoj različitih naroda, kultura, religija i jezika, socijalistička republika koja je obuhvaćala današnje države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Od početka Jugoslaviju su pratili neuspjeh politike poticajnog razvoja, propast gospodarstva, privilegiranje Srbije i eksploatacija ostalih država što je na kraju dovelo do nasilnog pokušaja zaustavljanja nacionalnih težnji za samostalnošću. Nakon što su se stvorile nove države, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija, ni to nije bilo dovoljno pa se, razumljivo, inzistiralo na saveznoj Republici Jugoslaviji, koja se ponovno raspada na Srbiju od koje se odvaja Crna Gora te na posljetku Kosovo.

Ovim površanim osvrtom na povijest dvije višenacionalne države, samo po sebi se nameće da nužno mora doći do raspada tako koncipiranih zajednica i da to nije samo stvar prošlosti, već da su takve tendencije i dalje nameću kao rješenja nacionalnih kriza. Siniša Tatalović se u svom članku Etnički aspekti sigurnosti Jugoistoka Europe poziva na Samuela Huntingtona koji tvrdi da se političke granice, sve više mijenjaju, kako bi se poklopile s kulturnim granicama: etničkim, vjerskim i civilizacijskim. Kaže da kulturne zajednice zamjenjuju hladnoratovske blokove, a razdjelnice između civilizacija postaju glavne crte sukoba u svjetskoj politici.U prilog toj tezi ide i stanje u kojima se dans nalaze i ostale zemlje na ovom prostoru. „Jedan od najsloženijih problema država na jugoistoku Europe etnički su i vjerski sukobi. Nacionalne i vjerske manjine na ovom prostoru, uz manje iznimke, nikad nisu u punoj mjeri priznavane, niti su u pravom smislu riječi uživale manjinska prava. U većini država uglavnom se vodila politika dobrovoljne ili prisilne integracije i asimilacije etničkih ili vjerskih skupina u većinski narod ili religiju određene države.“ (Tatalović, 2001:40)

Smatram neprimjenjivim za budućnost BiH razmatranje nekih višenacionalnih država poput Švicarske, SAD-a ili Australije zbog toga što na području BiH ne može vladati nivo političke kulture koju posjeduju ove zemlje, a one ipak nemaju sindrom povijesno potiskivane slobode, jezika, kulture i sličnih bitnih kategorija koje se nalaze u srži separatizma te nisu proživjele rat. Na kraju mi se nameće pitanje je bi Bosna i Hercegovina, zapravo, Jugoslavija u malom koja će se raspasti istim onim nasilnim putem ukoliko joj kreatori svjetske politike ne dozvole da sama odluči o svojoj sudbini. „Hrvati su nezadovoljni svojom ustavnom pozicijom i stalnim preglasavanjem; Muslimani su nezadovoljni gušenjem islamističkih tendencija od kojih zapad zazire; Srbi su nezadovoljni potkresivanjem autoriteta Republike Srpske; svi skupa nezadovoljni su slabim življenjem i besperspektivnošću; međunarodna zajednica nema razloga za zadovoljstvo.“ (Markotić u Tuđman, 2005:221)

Fotografija:  fena

Be Sociable, Share!

    One Response so far.

    1. Branimir Puskaric napisao:

      Odvojiti ću vremena i pokušati kratko i laički objasniti BiH i probleme u njoj, ali i cijeloj regiji Balkana.

      Narod se možda najbolje opisuje u epskom djelu Država jednih od najvećih filozofa ikada Platona. Platon je idealist u tom djelu , ali i djelom realan te kreće od postavke da neka skupina ljudi se okuplja u narod ili naciju iz jednostavnih oholih želja za svojim vlastitim preživljavanjem. Ironija djela je da po njemu najpozitivnija osoba u državi je u biti po narodu najlošija osoba… Njegova greška i greška ljudi je da je moguće napraviti idealnu državu u kojoj je sve super, ne shvaćajući da ljudi osim dobra u sebi itekako drže zlo. Ovo je uvidio Aristotel i i ustvrdio je da je nemoguće ostvariti idealnu državu sa jednom nacijom . Uvijek će se ljudi djeliti i to ne iz razloga što su si toliko različiti nego što su baš suprotno toliko isti , a pokušavajući biti različiti jedni od drugih stvaramo si mogućnost samostalnog boljeg opstanka. KAda si čovjek osigura potpunu egzistenciju (možda neka daleka budućnost…) vjerovatno će ga biti posve briga gdje je koja granica i ko se komu moli i koga štuje…

      Pa dođimo preko ovog objašnjenja do BiH i regije Balkan. Ne zavaravajmo se Balkan je bio zaostala sredina stoljećima i ono što je dovelo do raspada bivše države su velikosrpski apetiti , ali i vjerovanja naroda da su oni vrijedniji nego što jesu.U BiH su svi narodi, nacije vjerovali da su više vrijedni ne shvaćajući da raspadom te države samo bi se stvorili novi ratovi ko što se stvorio i prvi svjetski rat kome je prethodila svađa koji narod ima pravo na taj teritorij…

      http://hr.wikipedia.org/wiki/Sarajevski_atentat

      Uopće na tom području nije teško vrbovati ljude (ko ni danas…) , jer kada živiš u neimaštini i neznanju (posebno danas stariji…) spreman si svašta učiniti , a kada si bolestan ko Gavrilo Princip tada postaješ opasno oružje u rukama mnogo jačih sila. Nakon 1 svjetskog rata i raspada Austro – Ugarske počele su se formirati nove države koje su dijelom bile itekako težnja nekih naroda.

      NE zavaravajmo se Marija (možda su te itekako lagali na fakultetu – uvijek se mijenjaju programi zavisno od vlasti i države…) Kraljevina SHS je stvarno nažalost ili nasreća (kako za koji narod…) bila težnja baš hrvatskog naroda koji je vjerovao da će u novoj državi bolje živjeti, imati više prava i neće biti zadnja rupa na svirali ko što je većinom bio u Austro-Ugarskoj i prije Hasburškoj monarhiji. Zaboravila si ustvrditi da je ilirski pokret ko svoju glavnu ideju programa stavio ujedinjenje svih Južnih Slavena u jednu državu u kojoj će južnoslavenski narodi napokon doživjeti svoj prosperitet.

      http://www.pravst.hr/zbornik.php?p=25&s=170

      Nevjerovatno je da baš u razdoblju ilirskog pokreta Hrvatska je doživjela kulturni procvat koji je rezultirao nevjerovatnim djelima i tekstovima koji su i dan danas čitani i možda najvećih skupom kvalitetnih ljudi u povijesti Hrvatske ikada. Sama naša himna je produkt toga

      http://hr.wikipedia.org/wiki/Lijepa_na%C5%A1a_domovino

      TAko je nakon prvog svjetskog rata krenula se stvarati Kraljevina SHS , a većina Hrvata je to sa odobravanjem prihvatila ko i za EU… (nisu slušali poznate riječi Stjepana Radića…) iako se znalo da će Srbija dobiti najveće ustupke zbog velikih žrtava i djelovanja na Solunskom frontu. Mi u to vrijeme nismo mogli dobiti veće ustupke , jer smo nažalost ko i mnogo puta ranije bili na gubitničkoj strani. Što je gore ta država nije imala određene granice republika te se događalo baš u BiH da su se sve više narodi sukobljavali , a velikosrpski apetiti su postajali sve veći iskorištavajući neuređene odnose u toj državi.

      Budući događaji će to samo dokazati…

      I tako nestabilna BiH u kojoj su se sukobljavala dva naroda (Srbi sa svojom velikosprskom idejom i Hrvati koji su željeli se pripojiti matičnoj zemlji…) i uz pomoć treće strane (muslimani-Turci-danas tzv. Bošnjaci koji su tada više bili naklonjeni Hrvatima…) pokušavali prevladati dočekala je 2 svjetski rat. Sve se više mržnje stvaralo , da bi sve eskaliralo u 2 svjetskom ratu. Palila su se hrvatska sela, muslimanska sela , čak i srpska sela i svi su jedni druge okrivljavali…

      Ipak pojavljuje se partizanski pokret sa Titom na čelu kojemu je cilj jedinstvena buduća država sa uređenim granicama u kojem će se svaki narod osjećati što manje prevarenim. Problem je bio BiH . I nakon rata BiH su svojatali i Srbi , ali i Hrvati , da bi Tito 1971 dopustio muslimanima da postanu narod vjerovatno smatrajući da će tako smanjiti apetite druga dva naroda u BiH. Realno u to vrijeme ta podjela na republike je rezultirala mirom i skladom , pa se u BiH dogodilo stvarno bratstvo i jedinstvo… (ideal nemoguć za današnji cjelokupni svijet…).

      Kako se bližio kraj komunizma u Europi , tako su utjecaji ljudi izvana jačali i krenule su se vaditi ratne sjekire , a sve je rezultiralo najvećim ratom nakon 2 svjetskog rata na području Europe… Srbi su željeli BiH za sebe, Hrvati su bili razjedljeni (karakteristično za nas…:)) između cjelovite BiH i pripajanja djela BiH Hrvatskoj, dok su muslimani se osokolili pod pomoći raznih muslimanskih zemalja te su misli stvoriti etnički muslimansku zemlju u srcu Europe.

      Ovo su uvidjeli sve neki Hrvati te su na čelu sa Blažom Kraljevićem i HOS-om (opet ovo nećeš čuti od nijednog “stručnjaka”…) pokušali očuvati neki mir , ali nakon ubojstva Blaža Kraljevića sve je doslovno ošlo kvragu i rezultiralo jednim od najbrutalnijih sukoba u Mostaru između Hrvata i muslimana…

      Šta bi bilo da je Blaž Kraljević prevladao pored nacionalista nikada nećemo znati, ali vidimo šta je nacionalizam stvorio od BiH .

      http://hos-91.jimdo.com/naslovnica/tko-je-tko-u-hos-u/bla%C5%BE-kraljevi%C4%87-ero/

      Jednu ružnu tvorevinu Republiku Srpsku koja je nastala na krvi nedužnih ljudi, a trebala je ustvari nestati sa našim ulaskom u Banja Luku koju su zaustavili Ameri (ovo je poduža priča oko vanjske politike EU i SAD-a…) … Zbog te Republike Srpske hrvatski narod se osjeća prevarenim i stalno sanja i svoju unutarnju državu ne shvaćajući da djeleći tako mali teritorij si smanjuju šansu za boljim sutra.

      BiH se MORA DIĆI ZAJEDNO EKONOMSKI sa što manje podjela kako bi ljudi lakše mogli razmjenjivati robe, usluge, dobra, ideje, znanje. Kada se to ostvari lako će se BiH podjeliti i među narodima (čak će ih biti puno manje briga oko toga…) i zavladati će trajniji mir.

      Normalno da to elitama – političarima, tajkunima, mafijašima ne odgovara jer će oni vjerovatno morati tada napustiti BiH… Zato je najbolje narode držati na iglama , a taj ološ će preko naroda sebe namiriti.

      Mogao bih još pisati satima ali ovo je ono okvirno…